Rijeka

25 kolovoz 2013

Mary i ja upoznali smo se dok smo još bili djeca. Rođeni smo u istom gradiću, nekako u isto vrijeme, a samim time i naše su sudbine bile isprepletene na mnoge načine. Živjela je nekoliko kuća dalje od moje, isto nam je stablo lipe s jeseni otpuhivalo lišće u dvorišta, ista nam je sjena bila zaklon od ljetnih žega, isti smo zalazak gledali svakog dana za vrućih ljetnih mjeseci dok bismo sjedili na trošnom trijemu mog pokojnog oca. Često bismo odlazili do rijeke na kraju grada i satima gledali kako teče. Nismo ništa govorili, tek bi se s vremena na vrijeme pogledali, njoj bi se omaknuo osmijeh na rubu usana, a kada me jednom nehotice primila za ruku, ruke su nam tako i ostale zauvijek, i dok smo tako gledali rijeku znali smo da su svi naši snovi poput svake pojedinačne kapi vode što nam protječe pred očima, znali smo, svaka je svaka kap jedna mogućnost. Nebo nam je bilo granica. Željeli smo vidjeti zalazak na kraju rijeke, s onu stranu mora, samo smo je trebali pratiti. Samo smo trebali izabrati.
I jesmo. Mary je zatrudnila još dok smo bili u srednjoj školi, a ubrzo zatim smo se i vjenčali. Nije bilo ceremonije niti glazbe, veselih gostiju niti vina, nije bilo cigana ni pjesme, tek sivi ured matičara, nekoliko slova na bijelom papiru i oči prepune sna.
To je bio posljednji put da sam vidio te oči. Zaposlio sam se odmah po završetku školovanja u jednoj građevinskoj tvrtki. Tamo sam proveo većinu svog života radeći za druge, ispunjavajući snove ljudima koje nisam poznavao, zidajući sreću potpunim strancima. Nakon posla vraćao bih se kući u blago pripitom stanju i legao pokraj Mary koja je već odavno spavala. Ili sam barem tako mislio. Nakon što bih legao prepun mirisa cigareta i jeftinog viskija, lakih žena i znoja, okrenula bi se na drugu stranu, duboko uzdahnula i gledala kroz prozor u zvjezdano nebo satima dok ne bi usnula.
Godine su prolazile, dobili smo troje djece kojima sam jedva znao imena, kojima sam propustio sve rođendane, a samo me najmlađa Sarah zvala ''tata''. Ostalo dvoje nije me zvalo nikako. Razgovarali smo samo kada im je trebao novac koji sam im davao kako bi savjest barem povremeno bila tiša. Svaka je godina urezivala dublju boru na moje lice, ruke su postajale sve slabije, a novca sam imao sve više. Mary me više nije gledala, ležali bismo kao potpuni neznanci, pravio sam se kako me to ne dira previše, kako sam zaboravio naše snove. Njene oči jednostavno više nisu marile.
Nakon cijelog vijeka koji je prošao mimo mene, napokon sam sakupio dovoljno novca da otvorim svoju tvrtku. Djeca su odavno napustila naš dom, rasula se svijetom poput pepela. Imao sam dovoljno novca da im osiguram najbolje školvanje ali sam se osjećao kao i kada sam sa dvadesetak godina zidao kuće ljudima koji bi to masno platili mome gazdi. Mary i ja ostali smo sami u ogromnoj kući. U nesnosnoj tišini koja mi je tako teško pritiskala srce da ga često nisam niti osjetio u grudima.
Ostavila me kada su sijede već odavno zagospodarile mojom glavom. Dok sam jedne večeri sjedio u naslonjaču s čašom najskupljeg škotskog viskija u ruci i nabijenim pištoljem prislonjenim na glavu u drugoj, odraz mog lika u ogledalu nasuprot mene na trenutak je izgledao kao onaj stari ja, negdje u daljini nazirao se bljesak onog pogleda koji sam tako dobro pamtio.
Sljedećeg sam jutra kupio prastari kabriolet, kroz idućih nekoliko dana rasprodao svo bogatstvo što sam imao, a novac prebacio djeci na račune, uzeo sa sobom tek nekoliko osnovnih stvari i nešto novca te otišao na put s kojeg se nisam mislio vratiti.
Bila je kasna jesen kada sam stigao do rijeke. Purpurna je izmaglica lagano titrala površinom, a prohladni je vjetar nečujno srtujao mojim ostarjelim tijelom.
Na obali je, zavijena u sjenu, stajala ona. S istim onim pogledom.

Inspirirano pjesmom ''The River'' Brucea Springsteena.

Zvijer

27 srpanj 2013

Prošle su godine. Cijeli je jedan vijek prohujao pored mene u mahnitom zanosu, gotovo podrugljivo, ne osvrčući se na mene ni trenutka. Dugo me nije bilo u stvarnom svijetu. Stvorio sam iluzornu kupolu iz koje rijetko izlazim. Nije me odveć briga što se izvan nje dešava. Sa sigurne udaljenosti pratim događaje koji se odvijaju na jednak način kako bi se odvijali i da sam u njima sudjelujem. Gledam kako ljudi žive, vole, umiru sami poput ostavljenih pasa u nekoj zabitoj ulicu koja odiše smrću. Gledam kako se povremeno zaustavljaju kod moje kupole i premda me mogu vidjeti, bezizražajno prolaze pored mene kao što bi prošli i pokraj leša onog psa. Ponekad se netko i zagleda u mene, možda prošapće koju nerazgovijetnu psovku i suptilno mi okrene leđa kako bi vlastito kajanje bilo što tiše, kako ih glas u glavi ne bi progonio više od koje minute. Zastane ponekad i ona. Uputi mi osmijeh koji me nakratko prodrma. U tim rijetkim trenucima shvatim da sam još uvijek živ, da mi umorno srce još ponekad slabašno zadrhti. No i ona ode kao i svi, a ja ne smijem poći za njom, ne smijem napustiti svoju kupolu jer ionako joj ne bi donio ništa dobro. Samo pregršt pitanja na koje oboje ne bi znali odgovor. Bolje je ovako. Siguran sam da će jednog dana zastati kod kupole s nekim pogrešnim, nekim tko i neće zapravo znati što to radi, nekim tko me neće ni vidjeti. Sekunda osmijeha i pogleda tada će biti kraća nego ikada, a trenutak poslije uputit će se u smjeru trgovine dječjom odjećom gurajući kolica iz kojih će prigušeno odijekivati dječji plač. I više se neće osvrtati. Više neće doći. I sve će biti po starom. Možda jednom i iziđem među ljude. Među gomilu nasmijanih i uplakanih lica i sudbina tako nevažnih za moje postojanje da svaki odjek istih može zvučati tek kao nebitan šapat u beskrajnom ambisu davno zaboravljnih priča. Prošetat ću tada gradom, dodirivat ću gradske fasade, oronule zidove mnogobrojnih ruševnih zgrada. Umiješat ću se u gužvu gradskih ulica, izgubiti se i otići daleko od kupole, zaboravit ću put natrag. Kada me naposljetku izmore lutanja, a put kući više neću znati, sjest ću na klupu u parku i gledati ljude kako prolaze, a kupola će se polako nadvijati nad mene i prije nego što i spazim, opet ću razmišljati da će jednog dana ovaj svijet živjeti samnom unutar mog obasjanog doma. Zagledan u dubok bezdan, urlici zvijeri sve su mi bliže. Ispunjavaju mi kupolu svakog dana sve silnije, sve jače i strašnije. Kroz nejasan obris stakla gledao sam u vlastite oči, gledao sam u oči zvijeri...

http://www.youtube.com/watch?v=KhX3HZCV74k

Krik

29 rujan 2012

Dok sjedio je za klavirom,
Tužna je pjesma vitlala njegovim umom,
I svaka je nota tek odjek prošlih vremena,
Tek bljesak nekih samotnih uvala iz sna,
Tek odsjaj nekih prešućenih rima...
Snoviđenje nesvanutih zora...

Ustaje bijesno od klavira, dok još note zvone u zraku.
Lud od boli, udara po tipkama crnim i bijelim,
Dok more podmuklo šumi, dok galeb nervozno viče,
Dok brodovi samotno tonu, dok umire dan,
Dok svjetlo se gasi na starom svjetioniku...

Šiba mu vjetar lice, kiša mu obraz dodiruje,
Vjetar urla mješaujći se sa žamorom ptica,
Urlajućih ptica, nesnosno vjetar dere mu lice!

I on urla iz petnih žila, sputan tijelom što ga koči,
Želi krIla, o, kako samo želi krila,
Da se vine, da pobjegne, da zlodusi žala ne mogu ga pratiti,
Da sve ovo napokon postane san, samo ružan san koji jutrom blijedi...

Sjeo je za klavir...
Prebirući tipke crne i bijele...
Prolilo se crno vino, po tipkama crnim i bijelim,
Nad morem se vinuo galeb nad tipkama crnim i bijelim...
Nad tipkama crnim i bijelim...

Paviljon jeke

28 listopad 2011

U dvorcu opasanom ogromnim zidinama, jarcima punima vode i gladnih zvijeri, na kraju svijeta u praskozorje minulih vremena, beskrajno dugo živio je kralj. Nije odavno nikome imao kraljevati, nikime nije vladao stoljećima, njegovi podanici bili su ogromni soliteri u dvorištu te pokoja sjena koja bi se pojavila u predvečerje kada je dan bio na izdisaju te bi ližući sive zidove povremeno ostavio trag spremajući se na počinak. Davno je kralja smrt zaboravila te više nije posjećivala njegovo prijestolje na kojem je znao sjediti beskrajno dugo zazivajući jeke koje bi u jecaju nemoći otpočinjale svoj zlokobni ples kovitlajući se između kamenih blokova sale za primanja. Neprijatelje je porazio dok je svijet još bio mlad i dok strast još je kolala srcima ljudi, srcima, umom i dušom, dok su još postojali razlozi za borbu... Nije se mogao sjetiti u kojem je točno trenutku navukao koprenu samoće ali je znao da su ta vremena davno umrla baš kao i ovo sunce na nebu koje polako gubi sjaj... Satima bi gledao njegov slabašan odsjaj u crnom moru bez valova u podnožju planine na kojem je bio dvorac. Tu je davno sagrađen maleni vidikovac, paviljon jeke, koji bi i najtiši šapat odašiljao daleko u svijet na krilima valova i poneke ptice, koji mu je nekada služio kao bijeg od ljudi, kao maleno utočište gdje bi dovodio svoju kraljicu. Bilo je to upravo to mjesto koje još uvijek nije prestalo tinjati u njegovu umornu srcu. Tu je njegova kraljica posljednji puta stajala držeći mu ruke, tu ga je posljednji put poljubila. U očaju, dok je gledao bijela jedra kako nestaju na obzoru, dok je slušao pobjedničke krike iz potpalublja lađe, zakleo se na osvetu. Od toga dana jedino što ga je pokretalo bila je mržnja, duboka i jaka, mržnja koju je ispoljavao mačem i ognjem, paležom i smrću, krvavim zidovima i odrubljenim glavama na bojnom polju. Nikome nije praštao, želio je da njegova kraljica čuje za krvoproliće u njegovoj duši, za pustopoljinu koju je ostavila iza sebe davši svoju ruku drugome. Zvijezde koje joj je nekad skidao sa nebeskog svoda gasile su se dan za danom, a glave koje je nabijao na kolac širom zemlje kojom je nekada dobroćudno vladao, nicale su na svakom koraku. Nebo je postalo grimizno, a sumornim se večerima livadama širio zadah smrti i plača. No kralj je i dalje bio zaluđen mržnjom, zaslijepljen bolom, znao je da ona tamo negdje daleko spava u tuđem naručju te da više ne čuje jeku sa malenog vidikovca na obali mora. Poslao je svoju vojsku da je nađu i da mu je dovedu. Prolazile su godine, cijeli jedan vijek, nijedan od vojnika nije se vratio. Stari je kralj ostao sam. Jedne mu noći netko tiho pokuca na vrata. Bio je to tek lagan drhtaj koji je odasjeo na stijenci masivnih vratiju njegove sobe. Teškom je mukom otvorio oči, a ono što je tada vidio poput granitnog bloka padne mu na srce. U crnom je naručju ležala silueta njegove kraljice mačem probodene kroz srce. Pao je kralj na koljena dok ju je držao u naručju i neutješno plakao, a crni ga je gost držao za rame. Odnio je njeno beživotno tijelo u paviljon jeke i plakao danima, nadao se da će netko možda čuti njegov bol, pasiju koju je prolazio ali more je bilo jednako tako mrtvo kao i cijeli svijet oko njega. Poželio je poći s zakrabuljenim glasnikom koji mu je donio njegovu dragu. Padao je dok je trčao za njime vičući i preklinjući njegovo ime no ovaj se nije niti okrenuo, lagano je klizio u nepoznato pustivši da ga umorni kralj prati neko vrijeme, a onda je nestao.

Pokopao je kralj svoju ljubav u nekada prekrasnom vrtu ispod polja gdje su nekada rasle orhideje i žute ruže, a sjene koje su ga pratile postale su njegovi jedini sljedbenici. Dvorac je tiho nestajao u magli dok se sunce gasilo posljednji put...

http://www.youtube.com/watch?v=ITSx50fBHic

Vjetrenjače

26 srpanj 2011

Ništa posebno doista... Samo nečujni vapaj iz nepreglednih dubina sna. Ili nešto bolje pregledne dubine čaše. Razračunavam se sa svojim demonima koji me sputavaju, stavljaju u lance i vuku u bezdan, bezdan koji se davno zagledao u mene, a ja ga netom prije nisam uspio spaziti ni onim najmanjim krajičkom oka. Ništa posebno doista... Svi vodimo svoje bitke, neki uspješno, neki manje uspješno ali bojno polje unutar naših umova sveprisutna je činjenice od koje je bijeg nezamisliv, samo pusta nada koja to zapravo i nije. Moje su vjetrenjače prevelike i prečudovišne, prijete ogromnim krilima, urliču jezovito i bljulju pakleni plamen u smjeru moje Rocinante, a ona jadna, umorna jedva nosi moj usud boreći se s ognjem koji joj prijeti. Ali i dalje neumorno jašem, najčešće sam, moj me Sancho Panza ostavio u raljama zvijeri, nisam siguran što radim, putokazi su obrasli gustim šipražjem, a svaka je vjetrenjača sve strašnija. Bojim se. Ne mogu to priznati na glas, čak mi i najdublji, skroviti kutevi uma pulsiraju od nemoći, ali to priznanje teško da će ikad napustiti stjenke mog mozga. Umorna hartija jedini je način da prizovem ono malo razuma što mi je ostalo i ne dopustim da me strah svlada. Daleko je i nepoznat mi je pojam, ali znam da postoji i da jača iz dana u dan. Demon straha, demon koji pustoši moje tvrđave, preskače moje čvrste barijere, ubija moju vojsku. Nisam tu da skupljam mrtve poslije bitke, ako treba ginuti, želim biti prvi, želim povesti svoje ljude u smrt. I probuditi se. Ništa posebno doista... Svi su demoni isti, samo su neki strašniji i malo glasnije se deru dok jurišaju prema premorenom vitezu na drhtavom konju. Čak i da padnem, da jadnom kljusetu koje me vjerno pratilo kroz sve nedaće otkaže ono malo smjelosti što mu preostade, pa demon otpočne zluradi ples nad gotovo mrtvim idealima posrnulog viteza, niz moje lice neće poteći suza, s mojih se usana neće omaknuti drhtaj. Ako moram umrijeti sa svojim idealima, vučem demona sa sobom, makar nas vječnost spojila u podivljali vrtlog taštine i ponosa. Možda tamo pronađem svog izgubljenog Sanchu. Samo na trenutak, tek toliko da mi pokaže pravi put makar me usmjerio na najveću vjetrenjaču protiv koje sam se ikada borio. E, taj bi poraz imao sladak okus pobjede, a demon bi postao nešto manji... Ništa posebno doista...

Otpijam zadnji gutljaj i odlazim...
Iza mene žamor razdraganih lica...
Parada pijanstva i kiča i pogled što me prati ispod vea...
Vani me čeka moja Rocinante, na istoku podrugljivo prijeti zora....

Zapuhao je vjetar...

Tumaratelj

08 srpanj 2011

Ponekad je teško ustati ujutro. U zadnje vrijeme sve je teže i kompliciranije. Dok budan ležim u zoru, netom prije no što moram ustati, dok očima prebirem po mirisnoj tami praskozorja, razmišljam da li je moguće da i najveći svjetovi nestaju u jednom treptaju oku. Budilica prekida mučne ranojutarnje spletke misli, prekida ih do sljedećeg jutra, jednako ovako neminovnog kao što je i ovo. Dok se nesigurnim korakom krećem prema kupaonici, kroz otvoren prozor poput starog voajera u sobu mi podmuklo ulazi dan. Nagovješataj sparnog i vrućeg dana upravo je ono što razbistri misli, nepobitna je to činjenica koja se razvija u snenim kovitlajima još neprobuđenog razuma koji je trenutno u potrazi za trezvenošću koja mi je puko potrebna kako bi preživio od sna do sna. Još uvijek se mogu pogledati u oči. Ogledalo mi je svjedok. Pitanje je do kada ? Mogu se pogledati u oči ali tamo ne vidim ništa. Ni najmanji tračak nade, ni zrno sreće, samo neizvjesnost koja me pratila poput neželjenog suputnika cijelog života. Moja dnevna putovanja puna su usputnih stanica na kojima ne želim stati, ne želim izići iz te kočije kojom upravljaju nepoznate mi sile. Slijepi sam putnik na vlastitom putu za nigdje. Kako izgleda nigdje ? Možda sam već odavno tamo stigao, a možda nikada neću ni stići... Razlika vjerojatno i ne postoji, tek more bestežinskog prostora, ništavila u kojem granice nisu vidljive. Ambis tišine koji me netom okruživao nestaje dok se umivam i razmišljam. Izlazim na ulicu. Jednako umorna lica kao i moje vlastito. Neka su prikrila svoje dvojbe iza osmjeha, neka samo tumaraju između praznih redaka. Zombiji. Leševi. Sitna i neprimjetna postojanja koja ostaju neispunjenih motiva tražeći konformistički oslonac kako bi imala opravdanja za sve neuspjehe koji ih danas očekuju. Stojim među zombijima, a oni me ne primjećuju. Izgleda da sam i sam postao jedan od njih. Živim tek toliko da živim, a iznutra sam mrtav. Poluraspadnuti leš koji čeka autobus s mnoštvom istih. Žena s djetetom okrznula mi je rame u gužvi. Nisam obratio pažnju. Možda sam trebao. Dijete je počelo plakati dok su ga ostali zombiji pretvarali u jednog od nas. Jedu mu mozak. Jecaji su sve tiši, sivilo u djetetovim očima. Sada je napokon jedan od nas. Može besciljno lutati svijetom za koji sam sve sigurniji da nije uopće stvaran. Često imam osjećaj da sam svo ovo već negdje vidio, da sam tek sporedni lik nekog nezanimljivog romana, srednjoškolski eksperiment osrednjeg učenika ili tek zrnce prašine u koje nitko ne vidi dok ulaskom u nos ne natjera na kihanje, oslobođenje od neželjene čestice. Jedva čekam da sve nestane i da ponovo utonem u san, nemiran i pun sumnji ali san koji mi je toliko potreban. Samotno je biti zombi. Da sam mogao birati ne bih bio hodajući mrtvac. Ne bih sanjao život, a živio smrt.... Jebi ga. Nisam mogao birati...


'' Let me tell you why you're here. You're here because you know something. What you know you can't explain, but you feel it. You've felt it your entire life, that there's something wrong with the world. You don't know what it is, but it's there, like a splinter in your mind, driving you mad. It is this feeling that has brought you to me. Do you know what I'm talking about ? ''

Princ na bijelom konju

10 ožujak 2011

Jutros je začešljala kosu na lijevu stranu. Nikada to inače ne čini, ali jutros je imala potrebu. Možda je to još jedna od promjena koje je svjesno željela sprovesti. Do svojih se dvadeset i pet godina nikada nikome nije suprostavila, nikada nije rekla ne, uvijek je bila skrivena iza težnji drugih ljudi, ljudi za koje je mislila da ih voli i bez kojih ne bi mogla normalno živjeti. Nije ih voljela, podčinila ih je svojoj navici, a oni su nju stavili u službu svojih sebičnih potreba. I funkcioniralo je to tako mjesecima, godinama, cijeli njen mali i neprimjećen život... Radila je posao koji voli i to je bilo jedino što ju je ispunjavalo, ali znala je da živjeti za posao znači i umrijeti sam. Ona nije željela umrijeti sama. Sanjala je svog princa na bijelom konju. Dugi niz godina voljela je svog princa, voljela je njegove mane, a on je jednako tako i uzvraćao. Jednog mu je dana rekla da ga više ne treba, da on zapravo i nije njen princ. Shvatila je da ga nikada i nije voljela, shvatila je da on nije princ iz bajke koju joj je kao maloj majka pričala prije spavanja. Njezin savršeni princ bio je bolji od ovog starog koji joj se s vremenom sve manje dopadao. Nije bio naočit i nije bio bogat, ali to i tako nije važno za sreću... Odlučila je naći novog. Taj ne smije biti siguran i odan, mora biti poput vjetra, poput divlje bujice, mora odlaziti, a ona će ga čekati.
I onda ga je ugledala. Dojahao je do nje na bijelom vrancu i pružio joj ruku. Dan je bio tmuran i padala je kiša. Dosadna, turobna i puna bola, grad je tonuo u izmaglicu debelih kapi, vjetar je snažno vitlao granama. Ništa od toga nije primjetila. Vidjela je samo njega, stasitog i ponosnog s vijencem na glavi i lukom od slonovače u ruci. Nije joj čak bilo neobično što tako jaše kroz grad noseći oružje koje je davno postalo suvenir u antikvitarnicama. Nije mogla prozboriti niti riječi, sve joj se činilo poput sna iz kojeg se ne želi probuditi. Stari princ bio je samo maglovita uspomena. Uspela se na konja i on ga potjera u divlji kas, obrisi grada gubili su se u daljini, obrisi stvarnosti nestajaše jedan za drugim, pitanja koja je željela postaviti postala su tek nevažna fusnota u njenim mislima. Zastali su na brežuljku iznad grada. Poljubio ju je snažno i rekao kako će grad biti njihova palača i vladat će u vječnost. Upravo je takvog princa željela, bio je savršen. Čvrsto ga je zagrlila pomalo se stideći svoje pohlepne želje da ga zadrži samo za sebe. Potpuno je izgubila pojam o vremenu, možda su prošli dani, tjedni, stoljeća... Grad koji je promatrala iz njegovog naručja polako je gubio teksture poznatog i dragog... Kiša je poprimila crvenu boju, a ulicama kao da su tekle rijeke krvi. Čula je jecaje i zapomaganje, užasne urlike majki koje su gubile sinove, pucnjeve, rafale... Njen princ čvrsto ju je dražao u naručju i nije je bilo strah, al ipak joj mračna slutnja ispuni srce kada je primjetila još jednog princa kako u lagnom kasu prolazi kroz krvavo mnoštvo koje se nemilice ubijalo na ulicama... Njegov crveni konj kao utvara je klizio ponad mrtvih tjelesa ne dodirujući im glave koje su otvorenih očiju pratile odsjaj svjetlucavog mača. Uz prestanak pucnjave, nestao je iza ugla. Kad je smrtna tišina zavladala ulicama, njen je odabranik ponovo uspe na konja i oni krenuše kroz grad koji je prije nekoliko trenutaka bio poprište ljudske agresije, kroz grad koji je bio ispunjen bolom. Trupla djece i staraca ležala su svud naokolo kao svjedočanstvo jednog ludila. Oni koju su preživjeli sukob u groznim su jaucima zazivali pomoć i pružali ruke prema još jednom jahaču. On bi stao pokraj svakog umirućeg govoreći :
- Jednu hrpu pšenice za groš, tri hrpe ječma za groš, a ulja i vina neće biti.
Svakom bi tada odvagnuo njegovo vrijeme na vagi koju je nosio u naručju te ga ostavio kugi na milost i nemilost, a milosti nije bilo. Sjene crnog jahača obasilpale su zidove uskih uličica dok je u tišini napuštao grad.
Stisla se uz svog princa što je jače mogla, strah i gađenje u potpunosti su zagospodarili njenim umom. Tjeskoba joj stisla grlo, dok je osluškivala zvuk kopita što je dopirao iz neposredne blizine. Strašan zadah truleži zapljusnu joj lice i ona povrati. Njen je princa oštro i osuđujuće pogleda, te tada shvati da je trebala biti jaka, da je ovo kušnja njihove ljubavi. Njima u susret dolazila je na blijedo zelenom konju zakrabuljena prilika koja je u njoj probudila najdublje gnušanje i strah. Princ je zbaci s konja i ona padne na krvlju natopljenu cestu uz jauk. Praznina ispod krabulje samo nijemo zjapi ništavna, dok se njena duša zagledala u duboki bezdan tmine. Plakala je neutješno. Od straha, ali ponajviše zbog razočaranja što ju je njen princ ostavio. Ali ona će ga čekati dok se ne vrati ponovo. Doći će, bila je sigurna da će se vratiti. Više nije vidjela ni njegovu sjenu u daljini, čula je samo zveket lanaca koji su udarali po tlu dok ih je nevidljiva sila potezala vukući tucet mrtvih tijela prema nepoznatom.
Otračala je kući. Njezin je dom, kao isve drugo u gradu, bio uništen, tek zidovi. Trupla svojih roditelja ugledala je tek nakon što ih je nagazila. Tuga je postala tek tupa bol, nije više mogla plakati. Krhotina ogledala. Njeno lice bilo je naborano i staro, kao da je vječnost odigrala partiju šaha sa smrću na njenoj duši.

Spaljeni okvir za fotografije. Voli te tvoj princ, uspijela je iščitati. Sjetila se tada starog princa. Žudnja joj propara grudi, ali je ubrzo zamijeni nada te sjedne na najvišu točku ruševine svoje kuće i zagleda se u daljinu. Bacila je stari okvir, nikad ga zapravo nije voljela...

Ona voli princa iz bajke na bijelom konju...

Sumrak ideja

05 siječanj 2010

Sjedio sam u sobi od stakla. Oko mene se prostirao golemi prozirni beskraj kojem se nije nazirao ni početak ni svršetak. Mogao sam danima hodati od mjesta do mjesta, gdjgod se nasloniti na stakleni zid, no nigdje ne nazirah ikakvu promjenu monotonog krajolika koji me okruživao. I kad sam znao pomisliti kako je to samo san, nisam lucidno mogao poletjeti ili se probuditi u znoju. Kroz staklo sam vidio samo bjelinu pa da sam ga i uspio razbiti ne znam da li bih se vinuo u nebo ili stao u slobodnom padu tražiti kraj nepreglednog bezdana. Pokušavao sam razbiti staklo ili prerezati nevidljive niti što su me sputavale, no svaki moj pokušaj završio bi tek očajnim pozivom u pomoć što se odbijao od staklenih stjenki te mi se strmoglavo vraćao u glavu ispunjavajući mi um tjeskobom koju nisam želio ni mogao shvatiti. Jeka mi je činila društvo samo u najtužnijim satima. Ili danima. Godinama. Nisam osjećao ni gladi ni žeđi niti bilo kakvih drugih ljudskih potreba te sam upravo zbog te činjenice počeo sumnjati kako možda i nisam čovjek. Možda sam samo projekcija, sjena nečije duše onkraj suludih snova. Ponekad sam znao čuti glasove u daljini te bih tada trčao i urlao ne bi li me tko čuo. Nitko nije odgovorio, a glasovi su bili nerazgovijetni i daleki. Tužni. Nisam spavao, nije mi trebalo sna, zurio bih u prazninu i kovitlao mislima razne scenarije koji bi mi ponudili barem neko objašnjenje ovog jadnog stanja u kojem sam se našao. Razmišljao sam o suncu i vjetru, o kapima kiše i rosi, razmišljao sam o krvi koja se prelijeva preko mog staklenog zatvora i tijelu koje u mahnitom zanosu probija prozirnu sjenku te se baca u ponor kojem se negdje na dnu možda nazire kraj. Razmišljao sam o maloj crnoj točki, ne većoj od vrha igle, o malom crnom izlazu iz bijelog pakla, o izlazu kojeg bi polako mogao raširiti te se uvući u tamu, tamu koja bi mi konačno podarila malo sna,malo odmora od ovog prokletog svjetla. Nigdje međutim nisam našao takvo mjesto. Znao sam satima držati oči zatvorene i gledati neki nepoznati ocean i slušati šum mramorno mirnih mora, zamišljati kako upijam mirise dalekih obala. Pod zatvorenim mi se kapcima stvarali raznobojni oblici koje sam čisto iz dosade pokušavao zapamtiti. Jedan se od nijh, međutim, ponavljao mnogo više puta te je u svojem pojavljivanju bio mnogo učestaliji od ostalih. Nakon određenog vremena shvatio sam kako me interval njegovog ponavljanja polako ali sigurno uljuljkavao u nešto što bi se moglo nazvati snom. Prepustio sam se. Sanjao sam. Sanjao sam nakon tako mnogo vremena. Predamnom su plesali oblici, mnoštvo njih, sjajnih boja, tako divni i šareni, u tmini sna izmjenivali su dodire isprepličući se međusobno. A tada sam se probudio. Na opće oduševljenje oko mene bijaše mrkli mrak. Bilo je hladno i sve me boljelo. Osjećaji koje sam bio davno zaboravio. Disao sam kao prvi put u životu. Oprezno sam krenuo kroz tamu prateći nejasne zvukove koji su se jedva čujno probijali kroz koprenu noći. Bojao sam se kako da se svjetlo nije pretvorilo u noć te da sam i dalje u golemoj staklenoj sobi. Vrata. Škljocaj. S neizmjernim sam oduševljenjem ušao u novu prostoriju koja je bila obasjana tek slabim crvenkastim svjetlom. Zvuk koji sam pratio naglo se pojačao. Golemi su strojevi bučno radili. Sakrih se u sjenu ispod jednog od nijh. Uz lagani je povjetarac pokraj mene prošao stvor nalik na uztreptalu sjenu na zidu stvorenu od svjetla petrolejke. Obrisi strojeva bili su prepuni uskovitlanih prilika lakših od zraka koje kao da su tvorile ogromnu crnu, zaštitničku kabanicu nad bučnim metalnim čudovištima iz kojih su redom izlazili ljudi u raznim pozama, oblicima i radnjama. Svaki od tih ljudi što su neobično bili zaustavljeni u vremenu, imao je moje lice. Uvijek isto i bezražajno, naborano i zagledano u daljinu. Ne mogavši suspregnuti strah, potrčao sam koliko su me noge nosile uzduž čudne tvornice. Sjene su krenule zamnom. Koliko god sam brzo trčao to su mi bile bliže, s pokretnih traka smijala su mi se vlastita lica. Moji su se progonitelji ujedinili u golemu smjesu mraka stvarajući nož što se velikom brzinom počeo spuštati prema meni. Tupa bol u leđima. Krv mi se slijevala iz ustiju, onemoćalo sam rukama držao kvaku vratiju. Škljocaj...

Sjedio je za stolom. Tih, sam i zamišljen. Grčevito je stiskao olovku. Ideja kao da mu je zapela na stijenci mozga. Maloprije je bila tu,a sada je nestala jednako silovito kako se i pojavila. Na bijelom papiru tek skica kocke unutar koje je sjedio čovjek zagledan u malu crnu točku izvan sivih rubova, mjesto gdje je pukla olovka...

Gott ist tot i kako nas Je uvjerio u vjerodostojnost vlastite sebičnosti

25 svibanj 2009

Govore mi da ne propitkujem Boga, ali teško mi se oteti dojmu kako je smisao tog savjeta zapravo samo egotrip taštine dotičnog gospodina. Doista mislim da je gospodin. Neki kažu da je žena, neki da je ljubav ( od te mi se povraćotine najviše diže želudac ), a treći mi pak tvrde kako nikada neću svojim ograničenim umom uspjeti shvatiti Njegovo postojanje. E pa shvaćam ga. Kakvih sam se sve gluposti naslušao o vjeri i Bogu i vjeri u Boga, ali kao sasvim logična osoba odlučio sam vjerovati u nevjeru jer je to zapravo najbolje argumentirano. Koja smislena argumentacija u suprotno zapravo i postoji ? Dragi je naš Bog poslao sina svoga jedinog da umre za ljudski rod iako je ovako svemoguć, kakvog mi ga spotiču cijelog života, vjerojatno znao da od toga neće biti baš ništa. Mogao je baciti pogled u budućnost i vidjeti me na ovom mjestu u ovo vrijeme kako poslije sve te navodne muke kojoj je sina svog izložio pišem kako ne vjerujem ni najmanje u tu priču. E pa nisam jedini. Kako li Mu je samo to promaklo ? Toliko Je volio čovjeka, kojeg Je sam stvorio takvim kakav jest ( ova činjenica također ide u prilog Njegovoj neizrecivoj sebičnost jer si Je stvorio nekog tko će ga štovati ), te mu Je iz ljubavi dao slobodnu volju očekujući kako će istom tom slobodnom voljom za svog ''gromovnika'' odabrati baš Njega, a ne tamo nekog Thora. Kao što netko reče, mora da je besposleno na nebesima. Možda Je samo bio ljubomoran jer je neki drugi bog, u nekoj drugoj dimenziji imao mnogo sljedbenika koji su mu prinosili obilje putenih radosti u obliku žrtava, pa se i On htjede ubaciti u shemu. Da se vratim na moje poimanje fizičkog izgleda dragog nam Gospodina. Zašto nije gospođa ? Jednostavno ! Tako je odgovaralo Njegovoj taštini jer očigledno šovinist, ksenofob ( tu uključujem žestoko kažnjavanje sljedbenika drugih bogova, time je očito pokušao rješiti konkurenciju ) i seksist jer ako je doista stvorio ženu, u startu joj je odredio podređenu ulogu znajući, ali se naravno oglušivši na to, da će čovjek uvidjeti nesrazmjer između spolova. Zašto Je postavio u Eden Drvo spoznaje dobra i zla kada Je mogao uvidjeti kako će ga žena kušati, zašto Je uopće stvorio ženu ako Je znao da će utjecati na muškarca svojom slobodnom voljom ? Metafora. Biblija je metafora. Niste to znali ? Ne treba je shvaćati doslovno, ima dublji smisao. Naravno. Ja ga osobno zamišljam poput senilnog starca kojeg je zaobišla smrt, a izostanak istog pokušava ublažiti neiscrpnom zlobom prema svima koji ga okružuju. Ako Je već želio da Ga se štuje na onaj način na koji si Je to zamišljao, onda Je trebao dati direktne uvjete i represijske metode u slučaju kršenje istog. Umjesto toga imamo Deset Zapovijedi koje je tobože Mojsije dobio na Sinaju. Kako znamo da se nije najeo bunike ili neke druge halucinogene trave te bjespomućno ''zabrijao'' na božansko poslanje. Možda se naš dragi Bog ukazuje upravo u takvim trenucima delirijskog ''bančenja''. Neka mi netko da dovoljno lucidan razlog zašto bih vjerovao u personifikaciju grijeha, te ujedno ne bih griješio, iako je moj stvoritelj zapravo realna slika mene samog ? Besmisleno. Pokrenut ću radije svoju religiju u kojoj ću svakodneno štovati svoj odraz ogledalu i prinositi si žrtve u neumjerenoj hrani i seksu. Ako skupim barem nekoliko sljedbenika, neću plaćati porez. U slučaju svake nevolje zazivamo Ga u pomoć. Zašto zazivati nekog tko je tu nevolju na prvom mjestu i izazvao ? Očito je, prema tome, da nema ništa veći autoritet nad nama nego ja nad mravinjakom, pa liječi frustracije jer Mu eksperiment s vjernim poslušnicima nije uspio u onoj mjeri u kojoj se to nadao. A tek njegovi najbliži suradnici ? Ako se oni ne mogu strogo držati Njegove riječi, zašto bih to činio ja ? Kad ''okrene'' nekog dečkića u ispovjedaonici, onda je samo čovjek, u svakom drugom slučaju je čudovište. Očito Je shvatio kako nam je seks glavna zanimacija, pa ga Je svojim sljedbenicima zabranio, iako Je znao kako će se dobar dio njih na to oglušiti, jer ipak smo stvoreni na Njegovu sliku i priliku, a očito nije baš uspješan u ljubavi pa nanovo pokušava liječiti vlastite komplekse. Da ne dužim više, osnivam kult puppet_mastera pa mi se svi zainteresirani mogu pridružiti, jer čisto sumnjam da je neka svevišnja sila imala prste u genijalnoj manipulativnoj prijevari zvanoj religija...

Plavo nebo jednog zmaja

21 ožujak 2009

Još mi i danas zatitra sjena njenih očiju. Kao apstrakcija absinthom omamljenog slikara. Dok je slikao jahao je zmaja i udisao oblake, dok je on slikao, mene je zmaj zeleno promatrao. Pratio me ulicama dok sam udisao parkove i zelene krošnje grada, pratio me dok sam bježao od kičastih krovova što kriju površnu sliku vremena, krovova što kriju bore jednog grada. S golubovima se krio na tavanima, s lastavicama je letio do onog trenutka kada bi one otišle na jug. On je ostajao. Ostajao je kako bi me pratio. I svakog je dana bio sve umorniji. Umorniji od uzaludnog traženja, umoran od leta. Oblaci više nisu bili čisti, krovovi pocrnješe, kiša ih više nije mogla isprati. A ja sam znao da me prati ali ga nisam mogao vidjeti. Osjećao sam kako prolazim kroz mrenu zamućenih očiju i sve mi to djelovalo čudno. Okrutan je grad. Jednog mu dana oslabila krila i taman kada sam izlazio iz radnje nehajno zaključavajući vrata, izašla je iz susjednog ateljea u zelenom baloneru, začuđena, kao da se upravo rodila i ugledala plavo nebo. Dobro, odavno već nebo nije plavo, mislim da je to samo sjećanje na neka drugačija vremena kojih ja nisam niti svjestan. Zastala je pred jednom od mojih slika i gledala je s jednakim ushitom kao i nebo do maloprije. Upitao sam je dali želi da joj poklonim sliku na što je odgovorila da je slika tek ideja te da bi voljela upoznati umjetnika. Ostatak popodneva sjedili smo na klupi pod jednom krošnjom. Pričala mi je kako je nebo doista plavo. Nisam joj vjerovao. S osmjehom mi je obećala da će se vratiti sutra. I vratila se. S jednakim osmjehom i sjajem u očima, oduševljenjem što može sjediti u parku, gledati sliku jednog grada. Dolazila je tako svakoga dana kroz nekoliko mjeseci i svaki sam se put iznova veselio našim susretima, i svakog bih puta bio sve tužniji kada bi odlazila. Jedanput sam joj rekao kako ne želim da ode, ili ako već mora da ću ja poći s njom. Nestalo je sjaja u njenim očima. Pobjegla je, i koliko god sam se trudio nisam je mogao pratiti, kao da je odletjela.

Te sam noći usnio san. Sljedećeg sam jutra naslikao zmaja na plavom nebu. I doista je bilo plavo.

Ja

20 ožujak 2009

Iz zrcala me gleda neki drugačiji ja. Njemu oči nisu mutne i ne miriše na ustajali znoj. Brada mu nije stara pet dana, a od nemarnih šiški na licu on nije dobio prištiće. Lice mu nije masno i ne sluša cajke. Čita filozofske knjige i uživa u jazzu, na njega ne laju bijesni psi kada prođe ulicom. One ne kasni na posao jer je na tom poslu šef pa mu se nitko ništa ne usudi reći. On je gospodar svoga dana, može otići na gablec kada to poželi i sigurno neće jesti deset deka Posebne iz Konzuma. Ako bi već i ušao u tu trgovinu, prodavačica će ga ljubazno pozdraviti te sjetno opsovati kada izađe van. Ništa mu neće reći u lice, izbjegavat će njegov pogled. On ne nosi manduru već fino odijelo, na njega ne seru ptice jer ionako ima dosta sreće. Nekada je bio najbolji student, od njega su prepisivali kolege, a svi ostadoše na prvoj godini. Djevojka mu nije debela i ne radi kao konobarica. Ne voli je, niti ona voli njega, ali tako lijepo izgleda dok šeće pored njega. Ševi se sa njegovim najboljim prijateljem,ali dobro, njegova je žena puno bolja u krevetu. Ne voli kada ljudi prose na ulici, uvijek ih prijavi policiji. Ne živi u predgrađu, ima stan u centru. Ne smeta mu buka, ipak je u centru. Ne zna zabiti čavao, niti prepiliti dasku ali je zato jako dobar s oružjem. Svake ga večeri čisti i skuplja hrabrost.

Iz zrcala me gleda neki drugačiji ja, svakog mi je jutra sve sličniji, ali znam da to još uvijek nisam ja.
Još jedan dan. Moj odraz u zrcalu. Identičan. Razlika je samo u tome što ovaj s druge strane drži pištolj uperen u mene. Pucanj. Krhotine. Ja.

Božićna

26 prosinac 2008

Odavno je već otupjela na bol. Dobro, ne baš toliko davno, ali dovoljno davno od trenutka kad je ugledala dječiju glavicu kako izlazi iz nje. Mislila je kako će je taj trenutak prestraviti, međutim, to se nije dogodilo jer je znala da je dijete njezino i samo njezino. Oca je poznavala, sigurno ga je poznavala... Ili nije ? Ta joj je misao često kružila glavom. Imala je neke slutnje tko bi otac mogao biti, međutim ta se ideja niti jednom od njih nije naročito svidjela pa bi redovito bila potjerana i prije nego bi nogom kročila na kućni prag. Istini za volju, nije se sjećala... Na preglede za vrijeme trudnoće nije išla jer nije imala novca za takve, po njenom mišljenju, trivijalnosti. Sada bi joj boravak u bolnici jako dobro došao. Dijete je vrištalo, pupkovinu još uvijek nije prerezala. Bila je odviše slaba da bi to učinila. Hvatala ju je nesvjestica. Hladan stan. Grijanje nije imala već nekoliko tjeddana. Okićeni je grad nehajno virnuo kroz prozor. Ono što je vidio ostavilo ga je ravnodušnim poput grobara koji već godinama kopa jame. Mršava je žena stajala nasred stana držeći vrišteći smotuljak umrljan krvlju. Nije imala ideju što učiniti. Bol je počela ponovo nadirati. Krv joj je curila niz noge. Dijete je i dalje plakalo udišući prve molekule svijeta, udišući vlastite suze. Majka ga je promatrala skamenjena, pogled staklen, Božić je urlao na ulici u sjaju vlastitog kiča. Potrčala je prema vratima. Znala je da se u prizemlju održava gala humanitarna večer. Netko će joj pomoći. Pohitala je što je brže mogla vukući crveni trag bijelim stubištem. Uletjela je u dvoranu prepunu mirisa, radosnog žamora i pripitog zanosa. Žderalo se. Plesalo se. Crna odijela i haljine golih leđa. Stala se probijati kroz mnoštvo, ali nitko je nije primjećivao. Vrištala je zazivajući pomoć. Nitko se nije osvrtao. Vukla je gospodu za rukave, no oni bi je nehajno odgurnuli, kao da je nema, kao da je loša navika. Ostavljala je krvav trag na njihovim bijelim košuljama, na razgolićenim leđima ocvalih dama, no nitko se nije ni pomaknuo. Zbor je veselo svirao pjesmu o rođenju spasitelja, spasitelja koji će ih sve povesti u neki bolji svijet. Iznemogla, pala je nasred dvorane. Dijete joj se skotrljalo niz ruke otkrivajući neprerezanu pupčanu vrpcu. Nije više plakalo. Napokon ju je netko primjetio. Glavni je konobar naredio da je iznesu van kako ne bi uprljala jutros ulašten pod.

- Prljava kurva i njeno kopile - komentirao je konobar izbacujući dva beživotna tijela u snijeg pokraj ceste.

Buba

05 prosinac 2008

Osjećala je kako joj buba hoda po mozgu. Prokleti joj je kukac ušao u glavu još sinoć, a ona ga nije mogla zaustaviti. Ovako privezana za krevet teško je mogla bilo što učiniti. Osjećala je kako joj hoda ovojnicom, bode je rilom. Tješila ju je jedino činjenica kako još nije ušla u njen um, te da je dovoljno racionalna da shvati kako se upravo to događa. Buba želi ući, no ona joj neće dopustiti, čvrsto je odlučila. No kako je zaustiviti ? Čak i da se nekako oslobodi okova koijma je sputana, ne može ući u vlastitu glavu. Bol je postajala neizdrživa. Buba je neumorno bušila ovojnicu mozga, hranila se njenim mislima. Osjećala je, između divljih napadaja boli, lepet prozračnih krila s unutarnje strane vlastite lubanje. Vrištala je i otimala se, no kožno remenje kojima je bila vezana bilo je nepopustljivo. Hladni su joj grašci znoja tekli licem. Vidje kroz prozor da pada noć, purpur se uvlačio u tamnosive uglove sobe. Naslonjen na prozorsko staklo, vjetar se zlobno cerekao poput klauna s lažnim osmjehom. Lizao je zamagljeno okno i divlje lupao raznoseći usput opalo lišće iz obližnjeg parka. Vidjela je da iz jedne rupe u zidu izlazi pauk. Bio je neobično velik, purpurne boje, dlakavih nogu. Iza njega pojavilo se još takvih stvorova, te ih je uskoro bila puna soba. Primjetivši kako svi kreću pravcu njenog kreveta, ponovo se stala divlje otimati ne bi li pokidala remenje koje se sa svakim novim trzajem još više stezalo. Ostavši potpuno bez snage, počela je plakati. Pauci su se uspeli krevetom. Pili su joj suze ulazeći joj u glavu, kroz nos, uši, grizli su joj oči, čupali ih iz očnih rupa. Nije se usudila vrištati kako joj ne bi ušli u usta.Vidjela je kako joj odnose jedno oko u onu rupu u zidu iz koje su izašli. Krv joj je tekla iz novootvorene rane na licu . Vjetar je napokon razbio prozor. Iz noćne su tmine u sobu ušli patuljci stežući u ruci čvrsto noževe. Na njeno sveopće iznenađenje počeli su proždirati pauke, no mnogo ih je već ušlo u njenu glavu, od boli je hvatala nesvjestica. Prerezali su joj noževima kožno remenje no ona je bila toliko slaba da se nije mogla ustati. Prinjeli su je s krevetom to prozora te ga širom otvorili. Bilo joj je jasno što treba učiniti. Pomogli su joj da ustane. Sretna što će bol nestati bacila se u grotlo povampirene noći.

Svanulo je kišno jutro. Na ogradi psihijatrijske bolnice ležalo je beživotno tijelo mlade žene. Oštri vrh ograde probio joj je oko. Drugo bijaše otvoreno i zeleno. Iz uha joj sramežljivo i neprimjetno izašao mali crni kukac te odletio u smjeru kišom okupanog parka.

Čuvar

28 listopad 2008

Još i sad, u zimskim noćima, u vatri vidim njegov lik. Vidim pogled zagledan u mene, pogled zagledan u daljinu. Kuca mećava na prozor... Ispričat ću priču jer mi je teško podnijeti breme kojim me pritišće. Želio sam zaboraviti, no svaki put kakda bih zatvorio oči podsjećao me da to neće biti moguće. Godinama se već budim umoran i želio bih se napokon odmoriti. Postoji samo jedan način. Iako sam se zakleo kako će strašna tajna umrijeti samnom, imam osjećaj kako niti tada ne bih našao mira. Neka mi oprosti svatko čije će oči proći tamnim linijama ovog teksta...

Svijet se mijenja. Mijenjaju se ulice, gradovi i ljudi, mijenjaju se godišnja doba, mijenjaju se lica... S jeseni bi me uvijek obuzimala sjeta. Sjeta koju nisam znao objasniti i koja mi često nije bila draga, ali sam je s nestrpljenjem svake godine iščekivao. Bila mi je ugodna jer me ispunjavala nekom toplom prazninom, nekim baukom inspiracije koja bi izvirala tih dana iz svake pa i najmanje koincidencije koju bih zamjetio na ulici. Deja vu. Na svakom koraku, na svakom uglu. Činilo mi se kao da ovaj svijet poznajem bolje od bilo kojeg prolaznika na ulici, od bilo kojeg stanovnika zemlje. Kada bi me uhvatilo to neobično raspoloženje često bih uhvatio samog sebe kako promatram promjene stojeći na mjestu, znajući svaku unaprijed, a sam se ne bih mijenjao. Kao da su u tim trenucima prolazile godine vješto me izbjegavajući na svom putu. Znam, teško shvatljivo. Ni ja nisam shvaćao. Prokleta jesen. Sve učini tako kompliciranim.

U svojim sam lutanjima gradom u potrazi za inspiracijom često potratio čitave dane. Tako je bilo i te večeri. Hodao sam zabačenom ulicom promatrajući gorostasne sjene koje su svud naokolo bacale jednako tako ogromne zgrade. Krletke. Primjetio sam četiri sjene koko lagano klize prema meni. Okrenuo sam se i ubrzao korak. Obuzela me zla slutnja. Sjene zgrada kao da su mi zatvarale prostor kojim bih mogao umaknuti... Uhvatili su me i bacili na koljena, udarajući me bokserom po glavi. Sjene zgrada urlale su od smijeha... Jedna se sjenka naglo izobličila. Najveći od četvorice koja su me napala tražeći novac, držao je nož pod mojim vratom dok sam ja, hropćuči, po ne znam koji put pokušavao objasniti kako novca nemam. Nešto mu je odsjeklo ruku kojom je držao nož. Uz strašne urlike boli moji su napadači uskoro ležali mrtvi. Crvene su me oči gledale ispod plašta, s mača mu je kapala krv. Iz krabulje se širio zadah truleži, tjeskoba mi stegnula crijeva.

- Tko si ti ? - upitao sam.
- Čuvar - odgovorio je ledenim glasom.
- Čuvar čega ?
- Drevnih.

Ništa mi nije bilo jasno. Strah mi je razdirao grudi. Pozvao me da ga pratim. Ne znam zašto tada nisam pokušao pobjeći, bili imalo smisla ? Ušli smo u staru zgradu. Iz podruma su vodile beskrajne stube. Spuštali smo se dugo. Beskrajno. On je tiho lebdio ispred mene. Čuo sam tek otkucaje vlastitog srca.

- Stigli smo - rekao je glasno odškrinuvši bakrena vrata na kraju stuba. Ušli smo u gustu maglu koja je bila ispresijecana krikovima užasa. Svako malo bih negdje u daljini spazio bljesak očiju kakve je imao moj vodič. Kako se magla bila razrijedila bio sam u stanju razabrati oblike koji su se stvarali oko mene. Ogromne građevine, nezamislivih proporcija nicale su svud naokolo. Podsjetile su me na groteksne opise izgubljenog grada iz pripovijedaka Howarda P. Lovecrafta. Uskoro sam razaznao i odakle dolaze krikovi. Bili su to ljudski krikovi, milijuni ljudskih krikova, napćenih tijela, mutnih očiju.

- Tko su ovi ljudi !? - povikao sam prema svom izbavitelju užasnuto. - Gdje sam ?!
- Ovo su ljudi, ljudi kakve poznaješ, srećeš na ulici, ljudi iz susjedstva, a ovo je zagrobni život...
Nijemo sam promatrao more osakaćenih tjelesa s vrha litice na kojoj smo stajali.
- Odabran si da budeš Čuvar, da omogučiš ovom svijetu da i dalje postoji. Oni su cijeloga života živjeli u zabludi. Bog u kojeg su vjerovali na postoji. Postoje samo drevni bogovi, oduvijek. Mi, Čuvari, zaduženi smo da održimo njihov svijet, da se ne pobiju međusobno, jer ako čovjek umre nasilnom smrću tada on zauvijek luta između svjetova te nikada ne dospije ovdje. A roblje nam uvijek treba.
Slušao sam u nevjerici. Ispod mojih nogu čudna su bića ubijala ljude koji bi nakon nekoliko trenutaka opet oživjeli. Ponovo bi ih ubijali. Pobjegao sam prema vratima. Čuvar me nije pratio. Trčao sam stubama koliko sam brže mogao. Kada sam napokon izašao svjež mi je zrak okupao lice. Bila je prekrasna noć. Posljednja noć u kojoj sam uživao.

Kako završavam ovo pismo, ruke mi drhte. Nisam imao snage opisati sve užase koje sam dolje vidio. I dalje mislim da je to sve bio san. Ako si oduzmem život sam možda pobjegnem unaprijed određenom. A možda i ne... Nije mi mnogo toga preostalo. Želio bih se rarpršiti u svemiru, postati samo čestica prašine no možda je svemir samo iluzija, samo poklopac podzemnog svijeta. Ako vam u pustim noćima poput ove netko pokuca na vrata, otvorite jer nećete moći pobjeći...



Falus

04 listopad 2008

Dok se tog jutra gledao u ogledalo digao mu se kurac. Pretpostavio je kako je to zbog vlastitog odraza. Volio se gledati u ogledalo, to je bilo jedino mjesto gdje se je mogao vidjeti i diviti se oblikovanim plohama koje su prekrivale njegov torzo. Obrijao se nabrzaka jer mu je uzdignuto spolovilo sugeriralo kako je vrijeme da ponovo smanji dotok krvi u nj. Vratio se u sobu. Ona je i dalje ležala svezana na krevetu. Jedno joj je oko bilo zatvoreno dok se drugo počelo puniti suzama kako se približavao. Glasno je ciknula kada ju je primio. Utišao ju je udarcem po licu. Više nije ispistila ni glasa, nevoljko s prepustila penetraciji koja je ionako trajala već danima. Bol u anusu više nije ni osjećala, samo je željela da prestane, da noćna mora završi, ma kakav god kraj bio. Uz glasne uzdahe zadovoljstva svršio je u nju posljednji puta. Nije se micala. Sjeo je pokraj kreveta i zapalio cigaretu. Gledao je kako nepomično zuri u njega. Otišao je u kuhinju po nož. Rezao je njeno beživotno tijelo na komade gotovo do sljedećeg jutra. Kada je napokon završio, odnio je ostatke u auto, naguravši ih u prtljažnik. Krv mu se slijevala tijelom dok se tuširao. Godio mu je taj osjećaj, osjećaj potpune kontrole nad životom i smrti. Divio se veličini svog spolovila u punoj erekciji. Jutro je svitalo dok se vozio prema farmi. Kasnio je. Šef bi mu mogao dati otkaz, ali ionako mu ševi ženu pa je tako svejedno. Gazda farme doista je odlučo učiniti maloprije navedeno tako da ga je morao ubiti čekićem za potkivanje konja. Nije mu se dalo zamarati sakrivanjem trupla pa ga je samo zakopao u sijeno. Silos je ionako golem,a on će već biti daleko kada ga budu našli. Imao je pametnijeg posla. Kurac mu je opet bio u punoj penetraciji, a usput je dobio i smionu ideju. Ušavši u gazdinu kuću zlatni ga je retriver Bingo pozdravio veselim lavežom. Nekoliko minuta kasnije gazdina je žena bila privezana za stolac obnažene stražnjice dok je on dovodio Binga k njoj. Samozadovoljavao s gledajući perverznu predstavu, snošaj dva nespojiva bića, gledajući užas na ženinu licu te strast kojom je pas prionuo postavljenom zadatku. Ubio ju je. Odvukao ju je u silos i zakopao kraj muža. Pas je tiho cvilio kraj njegovih nogu. Konji su se uznimirili. U daljini je čuo zvukove policijskih sirena. Želio je pobjeći no prokletstvo u njegovim hlačama nije mu dozvoljavalo. Kobile su se tjerale. Zadnje što je vidio bilo je konjsko kopito na licu te falus u punom sjaju koji po prvi puta nije uspio pogoditi željeno mjesto. Probudio se gol. Zabljesnula ga strašna vrućina. Hodao je između nagih tijela koja su mahom bila spojena u mahnitom zanosu. Nije tu bilo ljubavi, samo čista požuda. Gola tijela žena, neke bez ruku, neke smrskanih glava, neke s rupama od metaka na grudima. Nije mu se dizao.
- Dobrodošao u pakao mladiću! - uzvkinu postariji muškarac koji je upravo imao snošaj s najnovijim palim anđelom.
- Bio si zločest dečko, pa smo te očekivali ovdje. Mislim da ćeš uživati, al dobro, to je moje subjektivno mišljenje ! Ja znam da hoću - rekao je .
Muškarac se odmaknuo, a oko mladića su se stvorili petorica drugih. Imali su penise koji su visjeli do tla. Polako su se počeli uzdizati i poprimati monstruozne veličine.
- Lezi dečko - reče jedan od muškaraca - Vječnost upravo počinje !

Nevidljivi čovjek

03 listopad 2008

Znao je satima sjediti u parku. Gledao je ljude kako prolaze, gledao je sunce i oblake i kišne kapi kako prolaze. Svakim je novim izlaskom sunca bio sve stariji kao i klupa na kojoj je sjedio. Čak su i ljudi koje promatrao svakim danom bili sve tužniji, brojao je bore na njihovim ljicima, brojao je suze koje su vješto pokušavali sakriti. Često mu je tišinu ispunjavala melodija koju je znao oduvijek iako se nije mogao sjetiti od koga ju je naučio. Jednostavno ju je znao. Kada bi se navečer zapalile ulične svjetiljke imao je osjećaj kako mu osvjetljavaju put u drugi svijet, svijet za koji je znao da mu pripada, svijet u koji se istinski želio vratiti. No, svjetiljke su mu pokazivale samo dio puta, vrata nije mogao pronaći. Često je puta znao pratiti ljude za koje je pomislio da su iz istog svijeta kao i on, međutim, razočarao bi se svaki put kada bi se našao pred tuđom kućom, stanom ili automobilom. Pred nečijim tuđim i njemu nepoznatim svijetom. Brojao je kapi kiše i kišobrane, pratio je lica, a godine su prolazile, i svakog dana novi ljudi, novo Sunce, nove kapi i pahulje snijega. Kada bi se s jeseni spustile magle te prekrile njega i klupu na kojoj je sjedio, tada bi mu sva lica postala strana, nije razabirao niti jedno, tada bi mu se njegov izgubljeni svijet činio još daljim i sljedećeg bi dana počinjao sve ispočetka, do nove magle. Ponekad bi pokraj njega sjeli i drugi ljudi. Nisu se previše obazirali na njegovu potragu, a pitanja o istom često bi popratili posprdnim osmjesima. On je njih razumio, oni njega nisu. Kada bi prošla jesen i sjeverac kada bi sakrio lica ljudi, ostajao bi sam i hladnoća bi orala njegovim licem. Sve se rjeđe ustajo s klupe, sve bi rjeđe odlazio u potragu, sve je manje pjevušio pjesmu, polako mu blijedilo sjećanje na nju. S proljećem klupa ostade prazna. Primjetili prolaznici da nešto nedostaje ali nisu znali što. Još jutros su primjetili novu boru, onu koje jučer nije bilo, no to je samo još jedna bora, još jedna u nizu, samo još jedna suza, jedna pahulja snijega...

Autobusna stanica

02 listopad 2008

Cijeli su mi život govorili da ne idem prema svjetlu... Ili su barem tako mislili. Pripremao sam se pobjeći od svjetla prema naputku kojeg sam imao. Međutim, onog trenutka kakda sam svjetlo ugledao bio sam uvjeren kako želim poći prema njemu, želio sam vidjeti otkud dolazi, gdje mu je i što izvor. I tako sam krenuo praćen uplakanim glasovima. Nisam se previše obazirao. Neka plaču. Snaći će se. Kako sam se približavao svjetlu, ono je bivalo sve slabije i sve sam jasnije mogao razabirati oblike. Na kraju tunela bila su vrata, a iza vrata nebo. Plavo nebo i ništa drugo. Pokraj vratiju sjedio je čovjek. - Sveti Petar - pomislio sam posprdno, kad ono, bio sam u pravu. Bio je to stvarno Sveti Petar.
- Ja sam u raju ? - upitao sam zbunjeno.
- Nisi još, ali si na dobrom putu - reče mi i pokaza rukom na vrata.
- Kakav je raj ? - ponovno upitah.
- Onakav kakav želiš da bude.
Prošao sam kroz vrata te se nađoh u svojoj ulici. Bilo je neobično tiho. Uđoh u svoju kuću. Zazivao sam starce, brata, nitko se nije odazivao. Sjeo sam u dnevni boravak i upalio televizor. Na ekranu s pojavila slika onih vratiju i čovjeka pokraj njih. Gledao je u mene kao da me vidi.
- Da li je to raj kakav si zamišljao ? - upitao me.
- Ne, nije, odavde sam otišao, pa moram priznat da sam očekivao nešto spektakularnije.
- Ovo je raj koji si želio, a ne onakav kakav si zamišljao.
- Nemoguće, da je ovo raj kakav sam želio moja bi obitelj i prijatelji bili ovdje.
- Svatko stvara svoj raj, a ti ćeš na svoj morati pričekati. Netko od njih sigurno će ti se uskoro pridužiti.
- Onda bolje da sam ostao dolje - rekao sam razočarano.
- Možda, no nisi.
Ugasio sam televizor. Prošetao sam ulicom. Nisam sreo nikog poznatog, sve su kuće bile prazne. Ovo sigurno nije bio raj koji sam očekivao, a još manje koji sam želio. Došao sam do autobusne stanice. Na klupi je sjedio dječak kojeg nisam poznavao.
- Hej, koga čekaš - upitao sam nehajno sjevši pokraj njega.
- Mamu i tatu - odgovorio je tiho.
- Pa koliko već dugo čekaš ?
- Ne znam, dugo, nekoliko godina.
Šutio sam, nisam znao što bih mu rekao.
- Samo želim da se vrate po mene, da me opet ne zaborave... - rekao je tiho.
Ne znam kolilko sam dugo sjedio s njim na toj stanici no odjednom je na njoj stao autobus. Vrata su se otvorila, a na njima se pojavila moja majka.
- Ah, dobro je, na sigurnom si - rekla je.
- Ma jesam, nego, siđi, idemo doma.
- Ne mogu, ovo nije moja stanica, samo sam željela vidjeti jesi li dobro.
Vrata su se zatvorila i ona je otišla dalje. Otrčao sam natrag u kuću i ponovo upali televizor.
- Kuda mi je otišla majka ?! Zar nisi rekao da će doći k meni, da će svi doći ?
- Ona je, nažalost odabrala svoj put, otišla je na mjesto s kojeg nema povratka, kao i ti, samo ona je to učinila na način koji ovdje ne prolazi. Digla je ruku na sebe.
- Ali ona je to učinila zbog mene ! - vikao sam.
- To ne čini razliku.
- Zar je više nikad neću vidjeti ?
- Nažalost, ne. Ona nije zamišljala raj, nije ga ni željela.
Dugo sam sjedio u tišini, suze su mi se kotrljale niz obraz. Bio sam ljut. Prošetao sam još jednom kroz svoj tihi raj i sjeo opet pokraj dječaka na autobusnoj stanici.
Samotno neko mjesto ova nebesa...

Balada o smeću

30 kolovoz 2008

Ovo je balada o smetlištu svijeta, o snovima prekratkim,
Kupljenim pa odbačenim, o osjećanjima raznim,
O ljubavi i pustolovini, o satima već zaboravljenim,
O danima već prošlim...

Sa starim novinama odlaze i riječi koje su slavno ispisivale
povijest, povijest koja je zapisana jučer...
Možda su te riječi ispisivale tek nevažne priče ili hice iz pištolja
koji paraju mozak i brzo se zaboravljaju...

I ljubavna pisma su tu, na otpadu tužnom...
Papiri svezani vrpcom, uspomene na jedan život,
Ili samo jednu večer, ljubavi već završene, ljubavi
uništene, ljubavi velike poput kante za smeće...

More uzmi-pa-baci kućanskih aparata visoke tehnologije i
niske čovječnosti, igračke za odrasle koji nikako da shvate
da su igračke gotove i da ništa više ne valja...
Baterije ne traju dovijeka...

Odjeća s etiketom, u modi još prije dva, tri dana,
A u ovom golom svijetu dobro je da barem krojači uživaju,
Kako bi svojim ništavilom odijevali moje ništavilo i ja se
zavaravam...

Zavaravam se da nešto možda i ne treba baciti,
Da će nešto možda ostati, pa makar samo krik ludila,
Nade da ću se prometnuti u pticu koja će uspjeti
poletjeti iz gnijezda...

Da, naravno, ostat će za nama i nakon što umremo,
cijelo more otpadaka, kako bi svjedočilo o tome da je sve
pošlo naopako, da smo i mi bili za baciti...
Galebovi oko trupla starca...

Iz ove balade o smetlištu svijeta sačuvat ću samo krik
bijega iz gnijezda...
Krila još nesigurna pod nebom straha,
Ne znam ima li budućnosti, ali letom ja je izazivam...

Zvona

23 srpanj 2008

Mrzim zvona. Mrzim taj zvuk minulih vremena, pogrebnih povorki i propuštenih prilika. Metalni su podsjetnik na sjetu, postavljaju previše pitanja, a ne nude niti jedan odgovor...Ta prokleta zvona. Sa zvonika javljaju da su prisutna, da su tu, u svakom kutku podsvijesti. Taman da zaboravim kada ispune nebo svojim zvukom, te me podsjete da nešto ipak ne valja... Iznad zvonika brodovi. Tamni brodovi što bježe u suton, u suton iza brda, daleko od zvonika, daleko od zvona. Ponoć. Podsjećaju me zvona da prošlo je još dvanaest sati mog života i da sam potrošio točno toliko. Sati koje ne mogu vratiti. A sati postaju dani, dani mjeseci, mjeseci godine. Sve prolazi. Ostaju samo zvona. Nekada se tornjem uspinjao stari zvonar. Sam je zvonio. Tada sam bio mirniji jer sam znao da je i on samo čovjek, da zvona ovise o njemu. Jednom je zakasnio. Nije bilo zvonjave da oglasi ponoć. Nikada više nije zvonio. Zvona ostadu sama u tišini zvonika, nepogrešiva. Budim se svake noći u ponoć i slušam prigušen pjev zvonika kroz zatvoren prozor. Strah me pustiti zvuk u sobu. Kao da mi se ruga. Kao da pjeva neku dječiju pjesmicu rugalicu, ponavlja se iznova, ceri se, krevelji. Kada vjetar zakovitla kroz otvoreni zvonik dok zvona iščekuju svoj trenutak, začuje se huk kao uvertira za simfoniju što slijedi. Za taj teški, metalni requiem koji ima punomoć nad ljudskom psihom, koji je poziva na put u mračne dijelove vlastite spoznaje. Gledam zvona. Probudila me po tko zna koji put. Bude me svake noći. Kucaju na prozor ali ja ne otvaram. Pitam se što će biti samnom kada jednom smognem hrabrosti otvoriti, kada ispune svaki kutak moje sobe, moje duše. Hoće li hrabrost biti dovoljna ? Noćas divlje zvone, jače no ikada. Njihov smijeh odzvanja nebom plašeći ptice, zavija tišina, na zidovima crkve rasplesale se sjene obližnjih stabala. Oluja će. Možda ona ispere zlosretni zvuk starih zvona, možda izbriše sjene sa zidova, možda priguši krikove. Koloplet strasti u ispovjedaonici grijeha. Pokajanje i vraćanje na pravi put. Put koji su odredila zvona. Izlazi kroz crna vrata dijete, od zvonjave se ne čuju jecaji, prolazi perivojem, odlazi u noć. Crna se vrata zatvaraju. Škljocaj. Svećenik zatvara patentni zatvarač hlača, a zvona se divlje smiju.

Prokleta zvona. Mrzim taj zvuk minulih vremena, pogrebnih povorki i propuštenih prilika.

Nihil

25 travanj 2008

Spustio se sivim stubama u grad. Osvrnuo se još jednom kako bi dobro promotrio obivalište u kojem je proveo relativno mnogo vremena.Suton. Ljeto je dopuzalo u grad donijevši ljepljive mase novopridošlica koje su se miješale s stalnim stanovnicima. Bilo mu je pomalo čudno kružiti ulicama u tolikom mnoštvu ljudi. Možda je predugo bio sam. Možda je to zaista bila posljedica osamljenosti, možda su ga zaboravili. Djeca su trčala divlje se smijući. Žene su bile lijepe. Mnogo ljepše nego što ih je zamišljao, mnogo ljepše nego ih se sjećao. Osjećao je smrad. Smrad napretka koji se miješao s mirisom znojnih tijela što su se svako malo sudarala s njegovim. Vidio je dim u daljini. Luka. S onog će cruisera stići još ljudi iz svih dijelova svijeta. Bit će tu crnaca, azijata, bijelaca, homoseksualaca, biseksualaca i onih neodređenih. Prevelik je postao svijet. Imao je dojam kako je cijeli svijet zapravo na tom cruiseru. Sunce se liješkalo na površini mora obasjavajući tamnu utrobu broda koji je tiho uplovljavao u pristanište. Sjeo je u kafić i naručio viski. Ponovno se osjećao živim, udisao je smog punim plućima,pio je viski. Smiješak mu se oteo u jednom trenutku. Dugo ga nije bilo, a njima je išlo sasvim dobro. Nije baš tako sve zamišljao ali nije bilo ni loše. Snašli su se. Stvaraju vlastite svjetove unutar jednog postojećeg. Maštovito, nema što. Misli mu prekinuo pucanj u daljini. Nije se pomakao s mjesta. Nastavio je sjediti i sjetno gledati more. Naručio je još jedan viski.Zaželio se stvaranja.Pala je noć. Upališe se gradske lampe. Zvijezde se nisu vidjele iako je bila vedra noć. Šetao je ulicama. Besciljno. Udisao je mirise ženskih parfema i odolijevao pozivima jeftinih kurvi. Poželio je još jedno piće. Odagnalo bi mu misli o svijetu i prepustilo ga noći. Ušao je u bar u jednoj mračnoj uličici. Sjeo je u maleni separe. Uskoro mu je stigla ponuda. Naručio je piće čudna naziva. Nije znao što je to ali mu se ime svidjelo. Uskoro je kraj njega sjedila žena. Potpuno je zaboravio na piće. Vidio je zvijezde u njenim očima. Nije znao što učiniti kada ga je počela svlačiti no prepustio se jer joj je vjerovao u potpunosti. Dirajući joj meku kožu shvatio je da je voli no ubrzo sve bijaše gotovo. Umjesto nje pojaviše se dva kurpulentna muškarca tražeći novac. Nije više imao novca. Želio ju je još jednom vidjeti, želio je stvarati svoj svijet zajedno s njom. No nije je mogao vidjeti. Odveli su ga na stražnja vrata. Trpio je strašne bolove dok su ga udarali. No on im nije mogao platiti. Nije znao ni što je trebao platiti. Promijenio se svijet. Na izmaku snaga jedan od njih povukao je nož i zabio mu ga u utrobu.
- Čudan osjećaj - pomisli dok je umirao, nije mu se svidio. Vjerojatno se ni njegovom sinu nije svidio. Trenutak kasnije, njegovo beživotno tijelo pronašla je policija. Napravili su raciju u baru i odveli ona dva momka. Nitko nije ni primjetio da se nebo otvorilo i započela je jaka kiša.

Gospodar lutaka

24 travanj 2008

Te su lutke izgledale stvarno. Stvarno poput susjeda Štefa kojem sam jutros nemilice psovao majku jer je pustio ono svoje pseto da mi se posere pred vrata. Stvarne poput moje drage žene i plodova našeg strastvenog tjelesnog rada koji su sjedili pored nas. Mala Gabrijela kopala je nos nezainteresirano s vremena na vrijeme bacajući pogled na pozornicu, dok je Marko doista izgledao zaintrigirano unatoč prvotnoj dosadi i buljenju u PSP. Žena mi s očito dosađivala ali mi to nije htjela dati na znanje obzirom na činjenicu da je ona nabavila karte za ovu, kako kažu, najbolju lutkarsku predstavu koja je gostovala u Zagrebu u posljednjih desetak godina. Mene je pak zaokupila činjenica da su te lutke doista izgledale stvarno. To nije narušavala ni činjenica da su bile drvene. Iako su visjele na koncima u pojedinim bi trenucima izgledalo kao da posjeduju svoju vlastitu volju. S druge strane, prijatelj je jučer slavio rođendan pa je vrlo vjerojatno kako mi je organizam još uvijek pod utjecajem alkohola pa mi se priviđaju gluposti. Pogledah na sat. Ovo smeće će trajati još pola sata. Biti će to dugih pola sata. Kako je predstava govorila o likovima iz bajki koje su se međusobno ispreplitale, tako da je trenutno Crvenkapica zajedno s princom iz Pepeljuge mlatila vuka koji je proždreo pokušao proždrijeti Palčicu ali mu je ova zapela za zube, kraj me nije pretjerano zanimao, kao uostalom ni cijela predstava. Rezultat moje rezigniranosti bio je san koji me obuzeo, a ja se nisam odviše opirao. Ni sam ne znam koliko je vremena prošlo jer probudio sam se u praznom kazalištu. Oko mene samo prazna sjedišta i kutije kokica. Prazne, naravno. Ovu mi je spačku sigurno namjestila draga ženica revoltirana mojim svekolikim zanimanjem za predstavu. Moram priznati, dobra joj je fora. Ostaviti me samog u kazalištu ! Ni sam se ne bih bolje sjetio. Pitanje je samo kako nisam čuo da je predstava završila ? Kako nisam čuo posljednji pljesak ? Zar je bilo toliko dosadno da su ljudi poput mene pozaspali i zaboravili pljeskati ? Barem iz pristojnosti ? Bilo kako bilo, krenuh potražiti izlaz. Vrata na kojima je to pisalo bila su zaključana. Krasno. Pa zar nitko nije vidio da sam ostao u dvorani ? Možda je i to dio njena plana da mi napakosti...Ova vrata teško ću otvoriti. Ušao sam u prostoriju pokraj pozornice vičući :
- Ima li koga !? U prostoriji bješe mrak. Spoticao sam se o razne stvari ne vidjevši ni prst pred nosom. Upalio sam mobitel te nakon kratkog promatranja zaključio da sam u garderobi. U kutu prostorije vidio sam još jedna vrata. Krenuh prema njima. Na sreću, bila su otvorena. S druge strane vratiju bilo je osjetno svjetlije no dužina hodnika u kojem sam se našao bila je upravo zastrašujuća. Pokucao sam na prva vrata. Nitko nije otvarao. Pokušao sam ući. Zaključano. Druga vrata. Zaključano. U stvari, išao sam od vrata do vrata i sva su bila zaključana. Lagano me hvatal panika no odlučio sam doći do kraja ovog hodnika, ma kako dugačak bio. Ne znam koliko sam dugo hodao kroz taj hodnik zaključanih vrata, no imao sam osjećaj kao se strop sve više spušta kako sam napredovao. Uskoro sam puzao na sve četiri, a kako me klaustrofobija sve više sputavala, sve sam češće pomišljao na povratak. Kako se smanjivao hodnik tako su se smanjivala i vrata, i dalje sva zaključana. Teško da bi se kroz njih više mogla provući malo deblja mačka. Svi moji planovi o povratku propali su jer je tama bivala sve gušća, a ja sam kroz ovaj hodnik napredovao relativno dugo, Krepao mi mobitel. U jednom trenutku napipao sam ispred sebe prepreku. Vrata. Mala, ali dovoljno velika da mogu kroz njih upuzati. Zamislite sreću koja me obuzela kada sam otkrio da su otključana, a u daljini sam začuo i žamor. Ljudski žamor ! Puzao sam kroz tunel ohrabren glasovima. Uskoro sam se mogao uspraviti. Oči su mi se postupno privikavale na sve jaču svjetlost. Nakon nekoliko trenutaka našao sam se na balkonu iznad gledališta dvorane tj. u loži.
- Došao si ! Napokon, već je bilo vrijeme ! Sjedni, uskoro će početi. - rekao mi je tamnoputi muškarac s malim izraslinama na glavi. Valjda tumor ili tako nešto, uglavnom, nije baš izgledao kao osoba s kojom bih rado čavrljao uz kavu.
- Što ? Tko ste vi ? Otkud me poznajete ? - upitao sam drhtavim glasom.
- Daj ne gnjavi, dobro ti znaš tko sam, sjedni i začepi ! - otresito mi je odgovorio.
- Što ...Što vam je to na glavi ? - nisam se mogao suzdržati.
- Pa rogovi, zar si slijep ? Daj više ! - izderao se pokazavši mi rukom na sjedište do njega. Sjeo sam. Nisam znao što bih drugo učinio. Pogledah na publiku. Očito je moj strah bio toliki da mi se tijelo momentalno blokiralo. Sve što sam htio učiniti, a to je bilo pobjeći, bilo je nemoguće. Sledio sam se. U publici su, naime, sjedile lutke i glasno razgovarale, smijale se i likovale upirući prstom na pozornicu gdje se upravo podigao zastor. Imao sam osjećaj kako ni jedna od njih zapravo ne gleda upravo započetu predstavu. Gledao sam je jedino ja, osjećajući kako me napušta svijest. Na pozornici su poput lutaka beživotno visjeli Marko, Gabrijela i moja žena, poput lutaka na koncima u predstavi koju sam bio prespavao. Nečiji im je glas davao dušu jer svoje više nisu imali. Bili su tek tijela probušena koncima koja su sudjelovala u morbidnoj predstavi za lutke koje su bile potpuno nezainteresirane. Pozorišne su daske bile prepune krvi koja je kapala iz njihovih otvorenih rana. Čovjek pored mene glasno se smijao vrteći nonšalantno vlastiti rep u ruci.

Treptaj

18 ožujak 2008

'' Te sam večeri kasno stigao kući. Vjeđe mi bile teške, kroz mrenu noći pozivao me san.''

Sranja ! Nije dobro. Opet. Tijekom godina došao sam do zaključka kako je talent kojim sam se cijeloga života hvalio u prosječnom društvu, jednako tako prosječan. Prosječan... Ta mi je riječ odzvanjala umom tjerajući svaku drugu nadolazeću misao. Ove su mi dvije rečenice bile posljednje u životu. Tako sam odlučio zatvorivši bilježnicu. Bacio sam se na krevet puštajući da me savlada umor. Pun mjesec ! Kvragu ! opet neću moći spavati.

Sanjao sam glazbu. Daleku i nepoznatu, kao da dolazi s nekog nepoznatog instrumenta, neke nepoznate zemlje, stvorena od ruku nepoznatog glazbenika. Prisjećala me na mnoge stvari ili bolje rečeno na sve odjednom,poput Borgesovog Alepha. Imao sam osjećaj kao da gledam u svemir, cjelokupan svemir potenciran prekrasnom melodijom. Vidio sam zgrade i noć, pustu cestu i pun mjesec, vidio sam korake i poznata vrata.

Iz sna me prenu zvono na vratima. Tko je to sada ? Taman sam zaspao! Tko zna hoće li mi to više noćas uspjeti. Krenuh prema vratima čvrsto odlučivši kako me ovaj kasni posjetitelj neće zapamtiti po pristojnosti. Kucanje. Pa zar misli da nisam čuo zvono ?! Bijesno otvorih. Stjao sam zabezeknuto bez riječi kao i osoba s druge strane mojih očiju. Nisam znao što reći ciganu koji mi je stajao na pragu držeći harmoniku u naručju. Gledao me tupavim pogledom u kojem sam nazirao nešto zlokobno i čudno.
- Što želiš ? - upitao sam s neskrivenim bijesom. Nije mi odgovorio. Gledao me ne trepnuvši. Obuze me nelagoda. Pomislih kako će mi nešto odsvirati i otići kada mu zalupim vratima pred nosom. Gledali smo se tako nekoliko trenutaka.
- ' Oćeš da ti sviram ? - upita on napokon hrapavim glasom.
- Neću da mi sviraš ! - odgovorih i zalupih vratima kao što sam i namjeravao. Nešto me mučilo oko tog čovjeka. Njegove oči. Bilo je nešto u njima. Kao da sam u jednom trenutku ugledao djelić onog svemira iz sna. Nisam normalan. Treba mi sna. Već sam bio na stepeništu koje vodi prema sobi kada ponovo začujem lupanje na vratima. Pa ovaj ne odustaje, pomislih i požurih opet otvoriti i reći mu što ga ide. Nikada se nisam smatrao odviše dobrom osobom ali ovakvi su mi likovi koji bi me žicali, posebno išli na živce. Jebiga, društvo je od mene načinilo stereotipno čudovište. Naglo sam otvorio vrata gdje na moje sveopće iznenađenje više nije bilo nikoga. Prošla me jeza. Vjerojatno posljedica onih jeftinih hororaca koje sam običavao gledati.
Pa mene cigo zajebava, pomislih vrativši se u stvarnost. Zaključao sam vrata i vratio se u sobu. Nevjerojatno s kakvim sve bolesnicima ja moram imati posla. S druge strane, možda sam ga trebao pustiti da svira, dati mu nekoliko kuna i reći mu smireno da ode. Teško u ovom mom stanju. Pokušao sam opet zaspati. Ne ide. Gledao sam mjesec razmišljajući o onom ciganu. Odjednom, začuh ponovo onu glazbu iz sna. Skočio sam iz kreveta misleći da sam poludio jer ovog puta nisam sanjao, zapravo, budniji nisam mogao biti ! Ogledao sam se po sobi. Imao sam dojam kao da je zvuk svuda oko mene, kao da dopire iz svakog kuta sobe. Pa ja sam totalno popizdio ! Panika me obuzela u cjelosti, počeo sam prevrtati sobu tražeći izvor zvuka. Došavši do ormara, otkrio sam kako je koncentracija zvuka ovdje najveća. Otvorio sam vrata ormara. Ludilo me potpuno obuzelo. Unutar prostora u kojem sam spremao odjeću stajao je isti onaj cigan koji mi je zvonio prije nekoliko desetaka minuta. Gledao me istim onim pogledom i svirao onu melodiju iz sna. Stajao sam paraliziran na mjestu gledajući u njega. Melodija me u potpunosti opsjela i doista nije zvučala kao da dolazi od te harmonike koju je on uvjeljivo rastezao. Glazba je bila svuda, a svemir u njegovim očima. Opet sam vidio. Ponovo sam gledao u Aleph i On je gledao u mene, utjecao u tok mojih misli. U tom sam trenutku vidio sve. Doslovno. A tada sam trepnuo i sve nestade. I cigan i glazba i Aleph i drhtaj koji me prožimao. Sjedoh na stubište ispred sobe jer me bilo strah ući. Iako sam želio opet vidjeti beskonačnost, nisam želio ponovo pogledati onog cigana u oči. Plašile su me. Pogledah stube. Borges je na stubi pronašao Aleph. Ja ga nisam pronalazio. Možda su potrebne posebne stube, kao one u podrumu Carlosa Argentina Danerija, možda ciganske oči.

Izgleda da Aleph bira nas, a ne mi njega... Možda je svemir doista sadržan u trenutku, u treptaju oka...

Kiša

25 veljača 2008

Kiša je padala,
U daljini, u mraku.
Njegov lik, sjena sjećanja,
Puste ulice i zvona...
Strepe noćne ptice,vlakovi kasne...
Udišem tišinu, bježim...
Znam da će me stići ali bježim...
Grad me uzeo u naručje i šapuće...
Šapuće o zori, o obali mora, i suncu,
Šapuće o snovima...
On dolazi, osjećam njegov korak...
Ne čuje se više šapat...
Utihnuše ulice...Samo kapi na obrazu...
Hladan mu dodir...
Sunce i more, zoru na jutarnjem nebu
isprala je kiša...

Smijeh

23 veljača 2008

Baba mi se smijala. Da, smijala ! Umirala od smijeha držeći se rukama za pozamašan trbuh, plačući i urlajući poput divlje zvijeri. Gledao sam je s nelagodom pokušavajući shvatiti što je toliko prokleto smiješno. Vani je padala kiša udarajući krupnim kapima o prozor, a baba se smijala. Toliko je pocrvenila da sam u jednom trenutku stekao dojam kako će se raspuknuti. Nadimala se i ljuljala na stolcu držeći se za rub stola na tankoj liniji pada. O, Bože, kako sam želio da se njeno salo prolije prostorijom ostavljajući mi nastrano zadovoljstvo naslađivanja njenom smrću. Žarko sam to želio. Mora da su svi demoni što su godinama vegetirali u meni proizašli iz te želje i razlegli se prostorijom jer je baba doista pala sa stolca. Mislio sam da će ta činjenica potaknuti njenu ozbiljnost koja je očigledno isparila u ludilu ali... Baba mi se dalje bespoštedno smijala. Rasčetverila se sobom i umirala od smijeha divljački udarajući rukama i nogama po parketu. Njeni ružni zubi prepuni karijesa vjerojatno nikada nisu u tako kratkom vremenu vidjeli toliko svjetlosti jer ih očito nikada nije prala. Ružna jezičina poput zmijskog je osjetila virila iz otvorenih ralja na trenutke potpuno izlazeći iz tih otrovnih ustiju, sve dok njezin smijeh nije dostigao fazu potpune vanjske slobode što je rezultiralo jezivim jekama koje bi se naprasito odbijale od zidova. Drugim riječima, kreveljila se izvodeći izvodeći sve poznate i nepoznate, na trenutke nezamislive grimase koje kao da su proizašle iz devetog ogruga pakla. Usala je blesavo se cereći, prišla mi, uperila prstom u moje lice te se nanovo počela luđački smijati. Njen dah podsjećao je na miris sumpora, dražio mi sve pore lica, ulazio u nos izazivajući kaos u mozgu i mučninu u želucu. Gubio sam svijest, a smrad njene unutrašnjosti pržio mi je organizam, ulazio u krv i kolao mojim venama izazivajući na licu krupne kapi znoja. U jednom trenutku ono malo razuma što mi ostade, dalo mi je snage da je odgurnem s gađenjem od svog lica te otpuzam četveronoški u kut sobe dišući ponovo punim plućima. Krenula je prema meni urlajući iz petnih žila propinjući se poput kobile. Odjednom je stala i počela se nadimati od smijeha veše nego do sada. Njeno ionako ogromno tijelo iz sekunde u sekundu povećavalo je obujam pretvarajući se u monstruozno izobličenje. Takvo je napuhavanje rezultiralo implozijom koja se postupno pretvorila u eksploziju bacajući sagorijele organe i krv prostorijom. S nevjericom sam promatrao prizor koji bi u mnogih izazvao gađenje i odbojnost. U mnogih... Ali ne i u mene. Malo - pomalo počeo sam se smijati prizoru kojem sam upravo svjedočio. Smijao sam se od srca, iskreno i čisto, krvav, s komadima jetre na licu...

Kraj

12 siječanj 2008

Smrt, ah, smrt, ni na koga se ne obazire, i od krvi i od limfe, ona ne odabire...

... sve vodi sa sobom, tamo daleko negdje, važno je samo da je to uvijek

Drugdje...


'' "That is not dead which can eternal lie,

And with strange aeons even death may die."

Otok

10 siječanj 2008

Studen mu je grizla obraze. Zrak je bio toliko hladan da se ledio pri ulasku u nosnice. Imao je osjećaj da bi mu lice puklo poput lica porculanske lutke kada bi ga netko udario. No nije se toga plašio. Sumnjao je kako netko ovdje ima dovoljno snage uopće uputiti udarac. Čak ni oni najmlađi, koji su posljednji pristigli, nisu baš bili u cvjetu mladosti. Tržnica je bila poluprazna. Kao i uvijek, uostalom... Svježih namirnica rijetko kada bi bilo, a kada bi nekim čudom i pristigle, dobavljači bi ih zadržali za sebe. Unatoč tome, volio je ujutro šetati ma kako hladno bilo. U ovo doba godine ulice su uglavnom bile puste jer se hladnoća uvlačila u svaku poru egzistencije ostarjelih stanovnika. Snijeg je zatrpao prilaze i samo bi rijetki bili očišćeni. Oni mlađi donosili bi namirnice starijima koji su najčešće bili zatrpani, a nisu imali dovoljno snage kako bi podigli lopatu. S vremena na vrijeme, pokraj njega bi prošao automobil. Nije ih bilo mnogo, ali nisu bili zabranjeni, no samo bi ih si rijetki mogli priuštiti jer gorivo se nabavljalo jednako kao i namirnice. U slučaju kvara vozači bi bili prepušteni samima sebi jer drugog zanimanja osim čekanja nije bilo. Prijavio se da odradi nekoliko dana u trgovini ali ga još nisu pozvali. Dani su ponekad bili predugi, a noći često puta isprekidane prigušenim krikovima koji su se mogli nazrijeti u daljini. Često je prikriveno promatrao ulice. Vidio je čete koje bi kriomice odnosile tijela. Čak i tijela onih za koje je znao da su vrlo dobrog zdravlja. Prošao je tržnicu. Nije imao novaca pa nije ništa ni kupio. Novac bi dobivali jednom mjesečno. Bile su to, naravno, mirovine koje su za života zaradili, no taj je prihod bio samo za najosnovnije potrebe te bi ga potrošio u prva dva tjedna nakon primitka. Taj su nedostatak nadomještale javne kuhinje. To su ujedno i bila mjesta na kojima bi pričao sa poznanicima. Najčešće bi pričali o tome kakav je život izvan otoka. Tako je bilo i danas. Sjetio se kako su ih transportirali na ovo prokleto mjesto. Svijet je bio frustriran njihovom nemoći. Gledao je na televiziji kako se gradi otok i svakog je dana bio sve sigurniji da će tamo biti poslan. Jednog mu je dana, nekoliko otkako je otišao u mirovinu, došlo pismo koje je potvrdilo njegove sumnje. Unatoč žalosti obitelji koju je napuštao nitko nije ni pomišljao da to zaustavi. Ipak su svi potpisali sporazum, pa čak i on sam, ne sluteći kako će ga brzo sustići starost. Svijet je bio oslobođen utega godina te postao kvalitetnije mjesto za razvitak mlade inteligencije. I brzo je napredovao. Mnogo brže nego prije.
U zadnje vrijeme u javnim se kuhinjama sve više nudilo meso. I to vrlo kvalitetno. Tako je bilo i danas. Nitko više nije bio gladan, ali nakon jela i druženja, sa sumrakom svi bi odlazili kućama. Živio je u zgradi kao i svi ostali. Sve su zgrade bile iste. Bijele i visoke, gotovo nevidljive u magli. Gledao je televiziju. Noć je okupala ulice. Izvan otoka bijes je zavladao umovima. Mudrost više nije bila na cijeni. Nitko nije imao dovoljno godina. Padaju glave.
Osjetivši glad, kao i svake večeri prije sna, posegnuo je za smotuljkom koji je donio iz javne kuhinje. Jeo je u tišini... Ostatke večere baci u smeće. Čuo je kako četa maršira. Obukao je odijelo. Isto ono u kojem se oženio za najdivniju osobu na svijetu. Sjetno je pomilovao njenu sliku.
Legao je i zatvorio lijes. Probudilo ga je kucanje na vratima. Pogleda kroz prozor i vidje da je još mrak.
- Došli su - pomisli.
Oprezno otvori vrata. Četa. Nije mogao razabrati da li je osjetio razočaranje ili olakšanje kada su izgovorili tuđe ime. Poslao ih je u susjednu zgradu. Gledao je kroz okno kako izose lijes i odnose ga u smjeru trga i javne kuhinje. To ga je začudilo jer je groblje bilo u suprotnom smjeru. Vratio se na počinak. Ujutro je ponovo šetao praznom tržnicom.
Gusta se magla spustila na otok.

Mreža

20 prosinac 2007

Muha se zaplete u paukovu mrežu.
- Približava mi se pauk - pomisli i
umre od straha.
- Kukavno - reče pauk i oslobodi je
iz mreže.
Muha padne na tlo.
Pauka pojede ptica.

Spektar

19 prosinac 2007

Gledajući svijet očima duge vidim ga u crno bijelim nijansama s primjesama sive što se gube u kutevima nepregledne tmine i sjena što lagano kruže turobnim jesenskim pejzažima... Na vitrajima gledam vrtloge crnih oblaka što u njima dobivaju nove nijanse i dimenzije, ponekad potpuno nerazumljive i često puta sasvim neprihvatljive... Njihova je misao u talogu crnine, namočena teškim suzama pada koje nakon plača prkose zvijezdama u svježoj noći dok ozon ispire umove prolaznika. Gledam ih kako žure na posao, obiteljima, ljubavima i novim porazima, jure i ne obraćaju pozornost jer ih nije briga, i sve im je ravno, sve im je sivo... Svaki je pokušaj nova mogućnost pobjede i poraza koji se kasnije grana na raznobojne izdanke kojima ionako ne naziremo smjer, a kada se isprepletu, teško je spoznati pravu granicu... Ludilo postaje jedini pravi bijeg od stvarnosti...
Gledam svijet očima duge i moja je kap u crnoj, zelenoj i plavoj, svojim padom bojam zemlju poput prolivene nafte ali se gubim s prvim suncem...
I sve je opet crno i sve je opet bijelo...

Oči

17 prosinac 2007

Tog me jutra pogledala blistavim pogledom. Gotovo da sam joj mogao vidjeti dušu. No ipak, samo praznina. Ne bijaše kao nekada i to me prestraši. Ustao sam i odteturao do kuhinje. Krajičkom oka spazih da me i dalje promatra, rekao bih, gotovo ne trepčući, kao hipnotizirana. Požurih kako bi je izgubio iz vida. Otvorio sam hladnjak koji me trenutak kasnije okupao neugodnim vonjem truleži. Ne obazirući se, uzeo sam tetrapak mlijeka i otpio gutljaj vrlo kisele tekućine. Izašavši iz kuhinje krenuh prema kupaonici. Obavljajući nuždu opazih kako nešto pluta na površini vode iznješane s mojom mokraćom. Osjetivši laganu jezu, posegnuo sam rukom u oporu tekućinu. Izvadio sam nešto što je bilo nevjerojatno nalik na ljudsko oko...
To bijaše ljudsko oko i bijaše plavo, ispresjecano žilicama, izgledalo je kao iščupano iz ljudske lubanje. Ispustio sam ga obuzet srašnom spoznajom. Voda iz kotlića ispirala je tragove. Ne želeći razmišljati pustio sam vodu u kadu koja se časom napunila rijetkom crvenkastom tekućinom. Morao sam, naime, isprati kadu kako bih se mogao okupati jer je bila prožeta naslagama nalik na hrđu. Um ispran poput kade. Vratio sam se u sobu. Ona me i dalje gledala smrznutohg pogleda. Legao sam pored nje. Cjelivao sam njene ledene usne, no nije mi uzvraćala poljubca. Zatvorio sam oči kako je ne bih gledao, treptao sam umjesto nje kada bih je opet pogledao. Istraživao sam ispod crvenkaste plahte nago žensko tijelo... Nakon dodira, svatih kako su mi ruke obojene, shvatih da je plahta inače snježno bijela, te da one mrlje nisu ukras već iluzija. Zaovoljen, legoh kraj nje, zagrlih je, a niz njene grudi skotrljahu se dva staklena oka.

Deus ex...

16 prosinac 2007

Tražio sam Boga u sebi. Ne mogu reći da sam ga našao, jer ne znam ni kada sam ga izgubio. Tražio sam Boga u svitanju i zalasku sunca, u ambisu tišine i laticama ruža, u očima ljudi i kapima kiše, zazivao sam Ga u zvijezdama i kantama za smeće. Nisam Ga našao u svitanju jer me sunce zaslijepilo, ni u zalasku Mu ne nađoh traga jer mi tama progutala pogled. Bez riječi sam ostao u tišini, u tuđem sam pogledu tražio snove, a u kišnim kapima isprane ulice prljavog grada. Na vapaje moje ostao Je gluh. Dok sam tražio put, nebo je šutjelo. U smogu sam grada kopao po smeću tražeći Boga. Ruke mi bile prljave, a čelo znojno, džepovi poderani, pokraj mene prolaziše vlakovi. Pratiše ih putnici. Umornim pogledom... Dječji pogled na prozoru u odsjaju asfalta, bore se skupiše oko mog osmjeha. Neki mi prosjak udjelio zlatno puce što mu ga dade neka gospođa iz daleke zemlje. Kupio sam četvrt kruha i podijelio ga s njime i njegovim psetom. Pas je cvilio dok su nad njegovom glavom prolazili oblaci. Tmurni i sivi. Sljedećeg dana rekao sam prosjaku da tražim Boga, te mi on odluči pomoći. Natavio sam kopati po kantama dok je on provjeravao obližnje kontejnere. Pseto se kupalo u Savi. I tog su dana oblaci bili sivi i tašti. Nismo pronašli Boga ni tog ni idućih dana...Samo nekoliko opušaka koje smo popušili iste te noći pored rijeke. Razgovarali smo o tome kako Bog izgleda. U daljini splav, padala je kiša... Rekoh mu da ga zamišljam poput starca koji ostaje gluh na molitve. On se nasmije i reče kako on zamišlja Boga kao kutiju cigareta jer je to moguće naći na mjestima gdje Ga mi tražimo. Doista, teško da ćemo naći Boga kakvog ja zamišljam, ali vrlo lako bismo mogli naići na kutiju cigareta, najvjerojatnije praznu, ali bitna je nada dok je otvaramo ako nije potpuno uništena... Sljedećih dana tražio sam Ga u praznim kutijama cigareta ni sam ne znajući što da očekujem ako pronađem cigaretu u jednoj od njih. Prosjak i njegovo pseto također ne nađoše ni jednu. Samo su nalazili odbačene snove. Jedne am noći čuo kako starac kašlje. Pas je zavijao. Noć bijaše vedra i zvijezde popadaše u rijeku osvjetljavajući smeće što je plutalo površinom. Ustadoh ujutro a njega nije bilo na staroj kartonskoj kutiji na kojoj je običavao spavati. Ni psa ne bijaše u blizini. Odlučio sam pričekati, te u međuvremenu potražiti Boga u obližnjim kantama. Možda Ga je netko sinoć bacio. U jednoj kutiji nađoh cijelu cigaretu. Bila je mokra, ali cijela. Pokraj nogu mi tiho cvilio pas. Slijedio sam ga do kontejnera. Stao je molećivo pokraj. Poglesah unutra, a ondje u moru otpadaka otvorenih je očiju ležalo beživotno tijelo starca.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.